PREMINUO je Veljko Bulajić, redatelj za kojeg će oni koji ga vole reći da je među najvećima koje je ovaj prostor vidio, oni koji ga ne vole će kritizirati njegovo društveno djelovanje u jugoslavenskom periodu iako je daleko… khm, diskutabilnije… ono u postjugoslavenskom, premda manje utjecajno…, a u nekom naletu daška objektivnosti otprilike se većina može složiti da je stvarno bio darovit zanatlija na polju režije.
I kad su se već utukli milijuni državnih dinara, maraka, lira i dolara u tu filmsku industriju, da ne kažemo umjetnost, onda je bolje što je megalomanske filmove snimao neko tko zna što radi pa smo bar dobili nešto gledljivo i kvalitetno odrađeno kad već propagande ionako mora biti.
Uz nekoliko partizanskih filmova po kojima je najpoznatiji, napravio je još barem četiri ili pet odličnih djela i pokazao da nije tek tako bio odabran za najraskošnije projekte. Proživio je punih 96 godina na ovom svijetu i nema tu pretjeranih razloga za žalovanje, a jedan od ozbiljnijih uspjeha koje je napravio jest to što je režirao tri ostvarenja krcata najnapucanijim zvijezdama Hollywooda i Starog Kontinenta i što ih je zapravo iskoristio.
To su glumci koji su prolazili Europom u namjeri da pokupe laku lovu (ovdje govorimo ponajprije o Amerima) bez posebnog interesa da ulože prosječan trud. Realno, čak i s jednim takvim glumcem teško je izaći na kraj, a navest ćemo čak njih 15 s kojima se Bulajić na kraju izborio i od mnogih dobio vrlo jake izvedbe.
Slijedi lista čija je numeracija donekle bazirana na “zvjezdanoj moći”.
15. Edward Albert (Veliki transport)
Sin još poznatijeg Edwarda Alberta (Praznik u Rimu), koji je koristio ime Eddie Albert, a mlađi Edward tumačio je radiooperatera u Velikom transportu. Osim toga, bio je poznat po filmu Leptiri su slobodni, za koji je osvojio Zlatni globus, onda Midway, Vrijeme za umiranje, Čuvajući Tess, kao i po nekoliko sudjelovanja u popularnim serijama tipa Falcon Crest i Moćni rendžeri.
14. Helmut Berger (Veliki transport)
Pukovnik Glassendorf iz Transporta je 13 godina ranije bio seksualni devijant iz Viscontijevih Prokletnika, koji sjajno interpretira točke Marlene Dietrich, a Helmut Berger je za period između ta dva filma uspio postati zvijezda u usponu, a onda i zvijezda padalica europske kinematografije.
Naravno, zna se da je bio homoseksualne prirode (ili, ajde, biseksualne), zapravo je bio i u vezi sa samim Luchinom Viscontijem, a zabilježio je uloge u također Viscontijevim Vješticama, Ludwigu i Zatvorenom obiteljskom krugu, De Sicinom Vrtu Finzi-Continijevih, interesantan rad je recimo i Salon Kitty Tinta Brassa, a igrao je Doriana Graya u Dorianu Grayu iz 1970. godine. U kasnijim fazama biografije najzanimljivija su pojavljivanja u Dinastiji, Kumu 3, pa i Madonninom spotu za pjesmu Erotica.
13. Oleg Vidov (Bitka na Neretvi)
Ruski glumac, redatelj, producent i izgnanik iz Sovjetskog Saveza zbog privatno-političkih razloga, odnosno zato što mu je bivša žena namjestila cenzuru iskoristivši svoj utjecaj u KGB-u. Vidov je vrlo slikovita ličnost koja je sreću našla ne samo u nekadašnjoj Jugoslaviji već poslije i u Americi sudjelovanjem u filmovima poput Crvenog usijanja, Divlje orhideje, Ljubavne afere i 13 dana. Samo u domovini za njega nije bilo sreće, ali o tome je trebao misliti kad je odlučio prevariti duboko umreženu suprugu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
12. Anthony Dawson (Bitka na Neretvi)
General Moreli iz Neretve igrao je kod barem jednog boljeg redatelja od Bulajića, a to je Alfred Hitchcock, i to sa zadatkom da pokuša ugušiti Grace Kelly. Kad je to prošao, poslije mu ni pakao nije teško pao, a kamoli Bond univerzum, u kojem je prvo tumačio profesora Denta u premijernom Doctoru Nou, a potom i samog Blofelda u Iz Rusije s ljubavlju iako nije baš bila pretjerano vidljiva ta njegova druga uloga. Kasnije se pojavio i u nekim ekstremno zabavnim koprodukcijama kao što su Death Rides a Horse s Lee Van Cleefom i Crveno sunce, gdje su mu kolege bili Toshiro Mifune, Alain Delon, Charles Bronson i Ursula Andress.
11. Steve Railsback (Veliki transport)
Čovjek o čijem izgledu i dojmu najbolje svjedoči činjenica da je igrao i Charlesa Mansona (1976.) i Eda Geina (2000.), a negdje između te dvije uloge stoji njegov uspon i pad iako zaslužene visine nikad nije osjetio. Poslije Mansona u Helter Skelter bio je fenomenalan s O’Tooleom u sumanutom Kaskaderu, a tada se već šire prepoznalo i vidjelo da će od njega biti nešto.
Pored uloge Paroškog u Transportu, osamdesetih su se tu našli i naslovi Deadly Games, Trick or Treats, Turkey Shoot, Torchlight, Armed and Dangerous, kao i šugavi Nukie, dječji film o prijateljskom vanzemaljcu, od svih kopija E.T.-ja, a tu čak ima i mnogo pornoverzija i čega sve ne, uvjerljivo najgora stvar. Prihvaćanje takvih uloga vjerojatno ga je i koštalo malo poštovanja i nekih boljih poslova u filmskoj industriji.
10. James Franciscus (Veliki transport)
Britanski major u Velikom transportu je, nažalost, Franciscusu bila posljednja filmska uloga, a nije imao ni punih 50 godina kad je to snimao. Što zbog loše ponude, što zbog nadolazeće bolesti koja ga je odnijela nekoliko godina kasnije, posvetio se više pisanju scenarija, a u ranijoj fazi karijere kao glumac je bio više nego zapažen u nekoliko tamošnjih hit-serija.
Ono što prije svega moramo istaknuti jest da Transport nije najznačajniji njegov europski film, to bi ipak bio The Cat o’ Nine Tails Darija Argenta, u kojem je osvjetlao obraz novinarskoj profesiji (iako to nije baš zaslužila) i odigrao vrhunsku žurnalističku ulogu uz uvijek izvanserijskog Karla Maldena.
9. Curd Jürgens (Bitka na Neretvi)
Zlatokosi Švabo punog imena Curd Gustav Andreas Gottlieb Franz Jürgens jedan je od najboljih izvođača glumačkih radova koje je Njemačka ikad ponudila. Tijekom rata bježao je od nacizma, čak i iz logora, pa se poslije gužve skrasio u Austriji, a od najslavnijih naslova njegove filmografije mogu se izdvojiti Đavolji general, potom Enemy Below, u kojem on i Robert Mitchum razmjenjuju majstorije s dvije strane u sukobu, pa Vadimov I Bog stvori ženu, Dmytrykov Plavi anđeo, onda opet Bond i negativac u Špijunu koji me volio itd. Svakako, i Bitka na Neretvi je tu negdje.
8. Hardy Krüger (Bitka na Neretvi)
Jürgensov zemljak koji je ipak bio bliži glavnoj struji u Drugom svjetskom ratu, čak SS-ovac u nekom trenutku, ali kasnije se vadio da je tad bio dječak koji ništa nije znao i da su ga u to uvukli roditelji, inače teški nacisti.
Kako god, Hardy je igrao u mnoštvu njemačkih filmova, bar njih pedesetak, a od stranih tu su Barry Lyndon Stanleyja Kubricka, onda Hawksov Hatari! rame uz rame s Johnom Wayneom, pa oproštajni Cliftov Defektor, dobro znani ratni spektakli Divlje guske, Nedostižni most i Feniksov let te mini serija Rat i sjećanja, koja je također snimana u SFR Jugoslaviji i u kojoj je oživio Erwina Rommela, možda najbolje još od James Masonovog Rommela oživljenog u Pustinjskoj lisici.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Uglavnom je stalno naciste i igrao, može se reći da je bilo više nego dovoljno razloga za taj “tajpkast”, ali ne može se reći da nije bio nezaboravan kao tip i svakim novim likom donosio nove živopisnosti.
7. Robert Vaughn (Veliki transport)
Posljednji od “sedmorice veličanstvenih” preminuo je 2016. godine, daleko poslije svih ostalih koji su nosili legendarni vestern. Vaughn je dobro znano ime i u Americi i šire, prije svega po seriji The Man from U.N.C.L.E. (naravno, ako izuzmemo Sedam veličanstvenih). Bio je nominiran za Oscara za The Young Philadelphians, a u gomiletini poznatih filmova izdvajaju se Bullitt, Towering Inferno, Delta Force, Dobar dan za vješanje, Virus i mnogi, mnogi drugi.
6. Maximilian Schell (Sarajevski atentat)
Tvorac veličanstvene uloge u Nirnberškom procesu (i osvajač Oscara za nju), koja je zabezeknula čak i jednog Spencera Tracyja, šekspirovac po svim stavkama, no često je igrao Nijemce u ratnim filmovima, što je nekako prirodno budući da je među rijetkim jačim glumcima koji su pričali njemački u SAD-u.
Naravno, nerijetko je imao i sasvim drugačije uloge. Bio je kod Peckinpaha u Željeznom križu, Zinnemanna u Juliji, Carpentera u Vampirima, tu su i Topkapi, Nedostižni most (ili Operacija Market Garden), Odessa File, Staljin i tako dalje, ali jednako je važno istaknuti i njegove redateljske radove poput filmova Prva ljubav, Pješak, Kraj igre, Zamak, kao i glazbenu karijeru koja je podrazumijevala poslove pijanista i dirigenta. Zanimljivo, kod Bulajića nije imao germansku krv, već se našao u ulozi Đure Šarca u Sarajevskom atentatu i odlično se snašao, skoro kao Gavrilo.
5. Franco Nero (Bitka na Neretvi)
Kapetan Riva je Talijan pa Francu nije bilo teško da ga utjelovi, ali ovaj čovjek je mogao svašta odigrati kad je bio u formi. Otkrio ga je Corbucci i stavio u ulogu Djanga, koja će stvoriti mit u desetljećima koje slijede. Nero je jedan od najznačajnijih glumaca u špageti-vestern pokretu, no i daleko šire od toga.
Bio je u SFRJ u više navrata, a odglumio je i Banović Strahinju kod Vatroslava Mimice i zapečatio svoj status jednog od miljenika ovdašnje publike prije 4-5-6 desetljeća. To je ostao do danas.
4. Christopher Plummer (Sarajevski atentat)
Ničeg omiljenog nema u liku kojeg je Plummer odigrao kod Bulajića, ali ne može se poreći da je bio pojava. Apsolutna legenda kanadskog, američkog i svjetskog filma u svojim polaznim desetljećima znala je šarati po kontinentima, a jako nam je drago što je prošarao i do ovih prostora te upisao jednu u svom nizu uloga povijesne prirode u yu-kinematografiji. Naime, Plummeru je, između ostalog, specijalnost bila tumačenje stvarnih osoba na platnu. Kasniji dvostruki oskarovac i tada je pokazao da kad on stane u kadar, svi ostali mogu slobodno izaći. A kad on padne, to mora završiti ratom.
3. Sergei Bondarchuk (Bitka na Neretvi)
Jedan od nositelja sovjetske kinematografije kao glumac, a pogotovo kao redatelj. Između dva svoja epa Rat i mir i Waterloo odlučio je uzeti stvaralačku pauzu i odglumiti Martina u Neretvi, a onda je sigurno pokupio par štoseva od Bulajića koji su mu dobro došli da napravi spektakl o Napoleonu i sigurno najznačajniji film koji se bavi Bonapartom, barem u eri zvuka na platnu. Ne možemo baš Veljka Bulajića nazvati ovdašnjim Bondarchukom među redateljima, teško da možemo bilo koga, ali sigurno je Bulajić više naučio o filmu dok je koordinirao Sergeia nego iz rada s bilo kojim drugim glumcem, pa čak i prvoplasiranim na ovoj listi.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
2. Yul Brynner (Bitka na Neretvi)
Yul Brynner kao Vlado, to zvuči kao san snova i jest bio za publiku koja je mogla vidjeti tu svjetleću ćelu u domaćoj produkciji nakon što ga je par desetljeća gledala po holivudskim ostvarenjima, koja je obilježio svojim glasom i nikad stabilnijim pristupom glumačkom poslu.
Yul je zvijezda iz kategorije A kada je američka scena u pitanju, a kada se uzme u obzir da je radio u zlatnom dobu američke kinematografije, onda valjda nije ni potrebno govoriti o kakvoj se gromadi tu radi. I da, i on je bio jedan od “veličanstvenih”, i to prvi među jednakima.
1. Orson Welles (Bitka na Neretvi)
Kada dođe čovjek koji je s 25 godina napisao, režirao i odigrao glavnu ulogu u filmu koji će kasnije gotovo univerzalno biti proglašavan najboljim svih vremena (Građanin Kane), onda ništa ne ostaje filmskoj sviti sa seta Bitke na Neretvi nego da skinu kapu pred njim, a i on da im uzvrati skidanjem kape jer poštovanje mora biti obostrano.
Isticao je Welles više puta koliko cijeni narod s prostora bivše Jugoslavije, mentalitet i povijest, pa nije iznenađenje ni što je drage volje pristao da nas udostoji svojom prisutnošću. A iako je malo težih ljudi od Wellesa u fizičkom smislu, što se tiče njega kao osobe, više nego dobro uklopio se s ekipom na snimanju, uključujući i samog Bulajića. Koliko god se Amerikanci trudili da ga iskvare, a baš su se potrudili, ostao je čovjek iz naroda i cijenio je dobro društvo i još bolji zalogaj. Svega toga bilo je pregršt.
I eto, možda s Wellesom nije bilo nevolja, ali kao što smo rekli, nikome od ovih glumaca zenit karijere sigurno nije bio sudjelovanje u jugoslavenskim manjim ili većim fantazmagorijama, a ipak su u tri spomenuta filma svi izgledali naoštreno i pokazali da se isplatilo utrošiti silne pare koje su otišle u njihove novčanike, a koje su drugovi i drugarice širom SFRJ mukom zaradili. No ovog puta nije im smetalo da odu na strane račune. Za to se mora odati priznanje Veljku Bulajiću.
