Novi Shogun je nevjerojatno dobra serija u kojoj smo našli samo jedno “razočaranje”

JAPANOFILIJA je dugi niz godina dio poznavanja moderne pop kulture na zapadu te poznavanje dobrih filmova, serija, videoigara, stripova ili romana neizostavno povlači sa sobom solidnu upućenost u korpus koji dolazi iz ove zemlje.

Bilo je tako u filmskom smislu još od vremena Kurosawe, Ozua i Mizoguchija, preko Kobayashija, Miyazakija, pa sve do Kitana ili Miikea. Japanski redatelji su često stjecali kultni status na zapadu, a kadar Toshira Mifunea u tradicionalnoj odeždi sa samurajskim mačem jedna je od najikoničnijih filmskih slika 20. stoljeća.

Serija Shogun je promijenila sve

Ipak, serija Shogun iz 1980., prema romanu Jamesa Clavella, predstavljala je svojevrsni milestone u ovom smislu.

Bilo je i tada mnogo ljudi koji su ovu kulturu konzumirali direktno, da tako kažemo “s izvora”, ali osmosatna ekranizacija romana o britanskom moreplovcu koji se početkom 17. stoljeća nađe na obalama Japana i biva prvi Anglosaksonac koji dolazi u susret s ovom čudesnom kulturom promijenila je sve. Bilo je potrebno da zapad samom sebi svojim riječima predstavi Japan kroz oči nekoga s kime se lako možemo identificirati i dijeliti fascinaciju ili zgražanje nad specifičnostima života i povijesti naroda koji ponekad djeluje tuđe i gotovo izvanzemaljski.

Tek je tada u Americi uslijedio val istinske japanofilije, tj. velikog interesiranja za “all things Japanese”, masovnog otvaranja sushi restorana, učenja jezika, borilačkih vještina i slično. Poplava popularnih videoigara i animiranih filmova samo je pojačala i učvrstila tu ljubav i interes koji nije splasnulo ni do današnjih dana.

Serija FX-a, premijerno prikazana ovog proljeća, nova je ekranizacija istog materijala i, razumljivo, ovoga puta nije stvorila nalet gotovo religijskog oduševljenja i posvećenosti kao što je to bio slučaj s onom iz 1980. No, s druge strane, u umjetničkom smislu možemo slobodno reći da ju je premašila i dala nam vjerojatno jednu od najboljih serija posljednjih godina.

Jedna od osnovnih razlika, a nećemo ih nabrajati sve, upravo je u tretmanu japanskog u seriji. Gledatelj iz osamdesetih bio je potpuno u cipelama Johna Blacthorna, spomenutog pilota (jap. “anjin”) broda Ersmus na tajnoj misiji otvaranja Nippona za utjecaj britanske krune. Japanski dijalozi nisu bili prevedeni i gledatelj je, poput Blackthornea (Richard Chamberlain), bio izgubljen i izoliran u tom stranom svijetu. Interakcija s prevoditeljima, kao i s pripadnicima portugalske katoličke misije, bacala je jedino svjetlo na ono što se događa.

Nova verzija i razlike

U novoj verziji, po slobodnoj procjeni, skoro 70% dijaloga je na japanskom i fokus je dobrim dijelom prebačen s Blackthornea na samog titularnog junaka, šoguna u nastajanju – Yoshija Toranagu, feudalnog lorda kojeg glumi famozni Hiroyuki Sanada, čovjek za kojeg nam je teško zamisliti da iz majčine utrobe nije izašao s katanom u ruci.

Osim glavne uloge, Sanada ovdje nastupa i kao jedan od glavnih producenata i, po vlastitim riječima, jedan je od najzaslužnijih za autentičnost prikaza japanske kulture, ali i prebacivanje perspektive s Engleza na lik Toranage. Ovaj lik pisac romana je zasnovao na realnoj ličnosti – Tokugaweu Ieyasuu – prvom u nizu šoguna iz Tokugawa perioda (1603.-1868.) i graditelja zamka Edo u istoimenom ribarskom mjestu koje je danas Tokio.

Čak i s ovakvim pristupom u 2024. godini mi se suočavamo s delikatnim višeznačnim labirintom kroz koji nam – i pored znanja o “svim stvarima japanskim”, osnovne terminologije, ali i činjenice da sve dijaloge imamo fino prevedene – kretanje nije olakšano, pa Shogun zahtijeva ponovna gledanja, iščitavanja, ali i obnavljanje povijesnog znanja da bismo shvatili o čemu se tu uopće radi.

A o čemu se radi?

Dakle, godina je 1600. i nakon smrti posljednjeg regenta, tzv. taikoa, titule koja označava “regenta u mirovini”, koji je vladao feudalnim Japanom umjesto maloljetnog cara, nastaje period krize. Razlika između taikoa i šoguna je u porijeklu, točnije odsustvu plemenitog porijekla kod prvog, te je samo osoba s odgovarajućim plemićkim backgroundom mogla biti imenovana za vojnog upravitelja zemlje iliti šoguna.  

Ovo zemlju ostavlja u rukama vijeća petorice najmoćnijih gospodara, među kojima glavnu riječ vodi ambiciozni lord Ishido Kazunari, gospodar Osake, dok mu je glavna konkurencija lord Toranaga. U takvoj klimi stiže nizozemski brod Erasmus s Blackthornom (Cosmo Jarvis) i njegovom izmučenom posadom, koju odmah zarobljavaju i tu počinje Blackthorneova duga odiseja.

Uhićen i ukrcan na portugalski brod da bude izručen Toranagi, približavajući se Osaki na kraju prve epizode, Balckthorn sluša monolog svog kolege Portugalca koji mu govori (parafraziramo): Ingles, možeš li ugledati ovako nešto i tvrditi da je ono naše na zapadu sam vrh civilizacije? Onda se možeš zapitati kakav je čovjek koji može uspješno vladati ovakvim svijetom.

U nastavku monologa Portugalac Vasco Rodrigues (Nestor Carboneli) spominje lokalnu izreku o tri srca koja svaki čovjek ima – jedno koje nosi u ustima i koje je za javnost, jedno u grudima za prijatelje i treće, pravo srce, koje čuva tamo gdje ga nitko ne može pronaći.

I zaista, ako postoji makar kakav ključ za razumijevanje ove priče, onda je, između ostalog, u ovim riječima. Biti neposredan, autentičan i iskren u svijetu krute japanske formalnosti, prekršiti i uznemiriti savršeni red brižljivo kultiviziranog tisućugodišnjeg vrta, obično znači propast i najvjerojatnije smrt.

Četvrta epizoda dodatno produbljuje ovu filozofiju, uvodeći pojam “eightfold fence”, odnosno osmoslojne ograde, psihološkog mehanizma koji svatko u Japanu mora naučiti, a posebno je to u feudalno vrijeme bilo od presudnog značaja, što bučni, bahati, preemotivni Blackthorn već u prvim interakcijama s domaćinima uviđa, ali nikako da razumije, a s njim ni mi.

Odavde dolazi i najveća snaga i vrijednost Shoguna, jer su svi likovi omotani u velove i zidove s tajnim pregradama i prolazima poput samih zamkova Osake i Eda koje manje ili više uspješno održavaju.

Pomisao da se radi o krutom i bezosjećajnom narodu vrlo brzo nas napušta kada uvidimo vulkane suzdržanih emocija u očima, facijalnim grčevima majstora forme poput Toranage, ali i u tome manje uspješnih, no svejedno fascinantnih likova poput ljupke Usami Fuji (Moeka Hoshi), udove samuraja koji je zbog verbalnog delikta morao ubiti sebe i njihovog sina, kao i vjerolomnog i kompleksnog Yabushigea u još jednoj bravuri kultnog japanskog glumca Tadenobua Asana.

Ovi briljantni glumci, naročito taj japanski dio casta, iskazuju majstorstvo mikroglume, gdje se maska ljubaznosti prema lordu koji vam je pobio obitelj, mužu kojeg prezirete, neprijatelju kojem biste iščupali utrobu ili napose engleskom barbarinu kojega se gnušate, ali imate naredbu da ga morate poštivati, mora održavati, no istodobno sitnim mimikama nagovještavaju što lik zaista misli i osjeća. 

U tom smislu u samom epicentru stoji fenomenalna Anna Sawai kao lady Mariko-Sama, kći osramoćenog lorda i vođe propale pobune, koja je dovela do toga da čitava njena obitelj bude pobijena, a prezime zauvijek osramoćeno. Udana je za čovjeka kojeg mrzi – velikog samuraja Toda “Buntaro” Hirokatsua (Shinnosuke Abe), vazala velikog Toranage prema kojem Mariko osjeća fanatičnu odanost i praktički je ključni kamenčić u igri Goa, koju Toranaga tijekom ovih osam epizoda igra sa svojim protivnicima iz vijeća peterice na čelu s lordom Ishidom. Ako postoji template ili mustra, kako se u moderno vrijeme naziva moćni ženski lik, onda je to svakako lady Mariko.

U epohi u kojoj su žene bile vlasništvo svojih muškaraca, sudbine uglavnom tragične, podređene volji svojih patrijarhalnih gospodara, Mariko pokazuje superiornu volju, snagu i odlučnost koja premašuje, kako kroz lika tako i kroz besprijekorni performans Anne Sawai, sve što se vidi od ostalih likova i uloga, koje su daleko iznad prosjeka. Iako itekako sposobna da se obrani ili napadne Naginatom, sječivom na koplju koje su koristile žene ratnice, najjače oružje Mariko-Same su riječi.

Fascinantno dobro

Ovo vrijedi za čitav idejni pristup Shoguna – i pored toga što je u pitanju show koji nam prikazuje feudalni Japan, vrijeme kada se sve rješavalo katanama, kao i toga što stilom evocira i anticipira spektakularne scene borbi, ono glavno i suštinsko se zapliće, odvija i razrješava riječima i dijalozima te borbe, bitke i obračuni postaju sekundaran, manje važan sastojak.

Scene u kojima Mariko prevodi Blackthorneu, bivajući most između naprasitog barbarskog Engleza i proračunatog Toranage, a možda ponajviše ona gdje pred neprijateljima recitira haiku u igri nadmetanja vještinom pjesništva, u kojoj poezijom valja nadmašiti protivnika i istodobno prenijeti poruku koja jedino pravoj osobi smije biti shvatljiva, one su u kojima će publika najviše uživati i uzdisati od uzbuđenja, daleko više nego kada neki od samuraja rascijepi vlastitu utrobu u seppuku ili kada nečija glava padne u blato nakon zvižduka katane kroz zrak.

Kreatori Shoguna Rachel Kondo i Justin Marks, uz svesrdnu pomoć Hiroukija Sanade na čelu produkcije, s adekvatnom japanskom ekipom, uspjeli su stvoriti moderni TV klasik koji pogađa ispravno sve note. Fotografija i glazba su sjajne. Kostimi, oružje, asesoari, predmeti, manire i njihova uporaba izvedeni su precizno i autentično uz prisustvo stručnih konzultanata za svaki aspekt.

CGI je tu da dočara velebnost palača i gradova, ali ne “jede” previše scenografiju. Tehnička strana serije je svrsishodna i samo omogućava likovima da se lagodnije kreću kroz ovaj svijet i jače zasjaju pred nama, kao što rekosmo, uglavnom fenomenalnim dijalozima i emotivnom slojevitosti više nego akcijom i krvoprolićem – baš kao što je to bio, često u usporedbama spominjani, Game of Thrones (Igra prijestolja) u svojim ranim i najslavnijim danima. 

Kada sve završi, bit ćete fascinirani – guglat ćete pojmove i termine i istraživati povijesnu pozadinu svega viđenog. Vraćat ćete scene Toranage i Mariko zmuirajući im lica, slušajući pažljivo riječi i tražeći detalje koji bi vam otkrili gdje se i je li se točno vidio i djelić namjere koja se u nastavku serije ostvaruje. Bit ćete gladni za još, htjet ćete da u ovom istom pakiranju dobijete povijest ili epilog cijele priče ili da vam povijest cijele te epohe bude izložena u istom stilu i na istovjetan način.

Nažalost, jedino razočaranje je činjenica da je ovo ipak sve.

Cijeli roman Jamesa Clavella je ovime pokriven i, kada bi pokušali priču odvesti dalje, kreatori više ne bi imali literarni temelj kao oslonac, a svi znamo koliko je to neugodno i kako loše može završiti (opet Game of Thrones). Potencijalna utjeha leži u činjenici da je Shogun samo dio Clavellove “azijske sekstologije” te je možda očekivano da će dio ove ekipe obraditi makar one romane koji se također događaju u Japanu, primjerice Gai-Jin.

Do tada, dogodilo se ili ne, ostaje nam ovaj biser, da ga gledamo, pažljivo proučavamo i uživamo.

Shogun možete gledati na Disneyju+.